Zwischen Pinguinen und Blicken

Poglavlje 1 – Dan kada vrijeme zaustavilo

Am Berufskolleg Senne školski dan započeo je uobičajenim gužvom glasova, trljanjem stolova i šuštanjem lišća koje se još brzo punilo prije početka sat vremena. Nitko nije ni pomislio da će zgrada za nekoliko trenutaka postati dio kosmopolitske priče. Na krovu, neviđeno od većine, stajao je čovjek kojeg kasnije nitko nije poznavao po imenu. U rukama je držao konstrukciju koja je izgledala kao crni zvijezda u staklu – bombu s materijom koja bi, da je stigla do svoje mete, sve îngitrile. No prije nego što je sudbina mogla ispuniti svoju hladnu računicu, dogodila se nevjerojatna stvar: pukotina u zraku, bljesak svjetlosti i čovjek je nestao. Teleportiran, kao zbog čudnog prhurka fizike, izravno na Južni pol. No bomba je kliznula s krova. Pala je, a dok je padala, činilo se da svijet za nekoliko sekundi staje. Kada je udarila u tlo, nije eksplodirala vtrom i uništenjem – već valom hladnog plazme, nevidičom ali osjetljivom. U učionici je prošao hladan zrak. Zrak je zveckao kao da se sama atmosfera transformirala. I s njim je došao čudan miris: morski, riblji, Antarktika koju nitko prije nije posjetio. Neki su kasnije tvrdili da su čuli pingvine, njihovo tiho pucanje, tako blizu kao da su stajali direktno pored kazanfa.

Poglavlje 2 – Tamna

U sredini sata iznenada je sve svjetlo utrgnuto. Potpuna tamu, tako gusta da se sendiri zrak nije mogao vidjeti. No umjesto da padne u paniku, pojavio se čudan mir. Tamna nije bila zastrašujuća – bila je mekana, zaštitna, gotovo intimna. U ovoj tamni budili su se drugi oszeti. Glasovi su postali šapatljavi, daha osjetljiviji. A zatim pogled – nevidišan, ali ipak osjetljiv. Učenici i učenice koji su inače rijetko primjećivali jedni druge, iznenada su osjetili prisutnost drugog. Činilo se kao da su oči u tamni postale vrata, a pogledi dodiri koji nitko nije mogao spriječiti. Flertovi които nikada nisu izgovoreni u svakodnevnom životu kondenzirali su se u nevidišne geste. Uzdah, tihi smijeh, dah – sve je bilo napunjeno značenjem.

Poglavlje 3 – Pojava

Kada je svjetlo ponovno se vratilo, prostorije više nije bila ista. Na prozorima su stajali pingvini, kao da su pronašli dug put do Južnog pola. Njihova pera blistala su kao crni samet, njihove oči znatiželjno su gledale u lica mladih ljudi. A između njih, u sjajima plazme, pojavile su se figure – žene čija je ljepota teško uhvatljiva. Činile su se polutrumnim, poluvirulnim, njihove kose pokretali su vjetrovina koju nitko nije osjetio. Pozdravljale su kao da su uvijek bile tu. Nitko nije vikao, nitko nije pitao. Činilo se kao da su svi shvatili da se ovaj trenutak ne smije uništiti.

Poglavlje 4 – Lara i Jonas

Među učenicima sjedio je Jonas, tiho kao i uvijek. Nije bio onaj koji veliki riječi izgovara. No kada je preživio tamu, znao je da je njegov pogled pronašao drugu: Laru koja je sjedila kod prozora. Ona je osjetila nešto – ne daha plazme, ne mirisa ribe, niti pingvina. Osjetila je da ju netko gleda, ne prolazno, već tako kao da bi prepoznao njenu dušu. Kada su se njihove oči susrele, svijet se zaustavio. Između njih stvorila se nevidišća niti, i oboje su znali da se nikada više neće riješiti.

Poglavlje 5 – Poziv Južnog pola

Dok je to bilo tako, daleko od njih, atentator je probudio na Južnom polu. Bio je sam, okružen ledom i snijegom, no nije bio izgubljen. Jer iznutra osjetio je nešto što nije razumio: vezu s učionicom, bombom koja nije uništila već transformirala. A tamo, na kraju svijeta, pingvini su ga gledali – isti oni koji su sada u učionici. Bili su poslac, nositelji poruke която još mora biti dešifrirana.

"Južni