Nebel aus Tachyonen

Noć je teže pala na autocesti, beskrajna, siva površina, ogrezla u nevoljnom oblaku magle, tako guste da je prkosila daljinskom svjetlu kao što voda prkosi faklu. Samo odsjaji prometnih znakova nam su pružali orijentaciju, uski, sjajni stazom kroz ništa. Moj otac je čvrsto držao volan kao da želi sudbinu kontrolirati golim rukama. Sto kilometara na sat u magli – dovoljno brzo da se krene naprijed, prebrzo da bi se pobjeglo od opasnosti.

Zatim se dogodilo.
Vozilo, vojeći nazad, kao da je bilo nepostojeće, iznenada je stajalo ispred nas na prometnicom. To je bio tragičan propust čovjeka koji je propustio izlaz i u svojoj panici pred dvostrukom stazom za povratak kući, u tamu i maglu, donio pogrešnu odluku.

Moj otac nije imao nikakve šanse.
Udarc bio je brutalan, udarac koji nas je sve pritisnuo u sjedala, ali istovremeno neistinski, kao da je samacak vremena za trenutak razdrobljen. I dok sam još zadržao dah, dogodilo se nevjerojatno: Vozilo ispred nas, u koje smo udarili, nije se raspalo, nije se razbilo u gromade. Ne – odskaknuo je kao bilijardska kugla, kao da ga je odgurnuto od nas, i odletio je u maglu. Dvije stotine metara, vjerojatno više, još je prolazio kroz nevidljivu prepreku, prije nego što se kao da je pojeo u tamnoj dubini.

Moje roditelje su se nesvjesno srušili u sjedala, život u njima samo tiho trepetao. Ja sam ostao netaknut, neobjašnjivo paradoks, kao da je neka nepoznata sila izbrisala mene iz jednadžbe. Izšao sam, osjetio se u magli, slušajući tihih autoceste. Minuta su prolazile. Pet. Šest. Proširivale su se u vječnost. Nema automobila, nema zvuka, samo šuštanje magle koja je kao da je živahna zidinom okruživala nas.

Na kraju je stigao svjetlosni signal. Stariji par u vozilu, tragajući, tražeći, njihove farovi su prodirali kroz sivu masu i našli me. Zaustavili su se – i znao sam: Bez njih bi i njihova vožnja završila direktno u katastrofi.

No, hitna pomoć koja je kasnije stigla nije me vidjela. Zapisali su tijela mojih roditelja, razvaline, kaos – ali mene su tretirali kao odraz, kao odjek. Njihovi pogledi su prolazili kroz mene, kao da nisam dio ove stvarnosti. Počeo sam sumnjati: Je li sam ovdje ili sam već dugo zarobljen u drugoj slojevi stvarnosti?

U svojoj očaju izvadio sam svoj prenosni LCD terminal, uređaj koji je bio više od samo stakla i skidača. Uz kvantni spoj dosegao sam nuklearnu elektranu preko granice u Češkoj. Nevjerojatna misao, a ipak realna: Dok sam stajao na autocesti, nevidljiv ljudima, razgovarao sam s sustavima reaktora.

I onda sam shvatio: Magla nije bila samo vremenski uvjet. Bila je gušća, teža, električki nabijena, kao da bi prkosila više od samo svjetlu. U proteklih nekoliko tjedana ponovno se uzbuna oko tachyonu – hipotetskih čestica koje putuju brže od svjetlosti – ponovno uzbuna. Nitko zaista nije vjerovao da su stvarno, ali ovdje, usred autoceste, osjetio sam ih. Polje, tok koji je izobrazil prostor i vrijeme, gdje su vozila iznenada djelovala kao duhovi, gdje su ljudi nestajali, gdje čak ni spasitelji nisu mogli vidjeti mene.

Možda je nesreća bila samo simptom. Možda se vozilo koje je dvijestinu metara dalje baceno u maglu više nije nalazilo u našoj stvarnosti. Možda je ušlo u polje tachyonu, međuprostora gdje vrijeme lupa kao svjetlo u vodi. I mi – bili smo na rubu događaja koji je značio više od metala, krvi i asfalta.

Dok sam razgovarao kroz kvantni spoj, primijetio sam poremećaj u protokolima reaktora. Vrednosti koje nisu odgovarale, sustavi kontrole koji su reagirali na nevidljive utjecaje. Preusmjerio sam, ispravio, napravio intervencije koje bi mogao obaviti samo cijeli kontrolni kabinet. Magla je bljeskala kao da osjeti moje intervencije. Činilo se kao da spasim dvije stvarnosti istovremeno: svoju na autocesti, razdrobljenu, i veću, nevidljivu, koja je pulsirala u srcu elektrane.

Što ako Super-GAU nije prijetio tehnologijom ili ljudskom pogreškom, već tachyonima sami? Što ako svjetlo koje je čudno bljeskalo u magli već bijaše sjena katastrofe koju se moglo spriječiti samo prekidom vremenske linije?

I ja – nevidljiv, zaboravljen od spasitelja – bio sam točno na mjestu gdje su se te linije sijekle.
Nesreća, magla, polje čestica koje putuju brže od bilo kojeg spasenja.

Tako sam stajao, sam na autocesti, između nesvjesnih roditelja, vozila koje je nestalo u magli i istraživanja koja nikada nije bila namijenjena za cestu. I znao sam: Možda nije bilo slučajno. Možda je sam univerzum trebao sudar da me upravo ovdje postavi.